OBITELJ Ahmetović živi u jednostavnoj kućici napravljenoj od crvenih cigli i bez fasade – neposredno uz industrijsko postrojenje za proizvodnju koksa. Iz dimnjaka tvornice stalno se smjenjuju bijeli, smeđi i crni dim. To im zagorčava život. Najteže se, kažu, diše zimi.

“Ovdje dođeš zdrav, a uskoro budeš bolestan. Osjeti se kada koksara pušta dim, ne možeš disati, guši to čovjeka”, priča Almedina Ahmetović držeći u naručju svoju trogodišnju djevojčicu, dok druga kći spava na trošnom kauču. “Djeca su bila zdrava, ali kada smo došli ovdje, dobili su bronhitis, guši ih, previše kašlju. Od ove koksare ne možeš živjeti kako treba.”

U ovom naselju žive uglavnom romske obitelji i svi se odreda žale na zdravstvene probleme za koje krive zagađeni zrak. Enes Bajrić se nedavno doselio ovdje i vrlo brzo uvidio razmjere utjecaja tvornice. “Od moje sestre je oboljelo četvero djece. Ja imam četvero djece s kojima sam ovdje došao prije dva mjeseca. Meni je 25 godina i meni škodi, možeš misliti kako je djeci”, priča Enes Bajrić za DW.

Koksara već godinama bez dozvole

Najveći problem mještana Lukavca je to što se na malom prostoru nalaze čak tri kompleksa tvornica kemijske proizvodnje koje rade neprestano. “Drugi gradovi imaju povremena zagađenja, a mi imamo konstantna”, ocjenjuje za DW Bejazit Okić iz Foruma za zaštitu okoliša.

“U životni prostor građana Lukavca se izdvoji minimalno 100 tona otrovnih supstanci dnevno. Osim toga, nastaju ogromne količine industrijskog otpada koji se deponira na području naše općine, a ispuštaju se i ogromne količine otpadnih voda u rijeku Spreču i od nje su napravili mrtvu rijeku”, upozorava Okić.

Dok vode razgovor, u rijeku Spreču se ispušta crna tekućina teškog kiselkastog mirisa. Okić govori da cijev dolazi iz koksare i da se upravo događa zagađenje o kojem je govorio. Spušta se s kolegom iz udruženja do zamućene vode i fotografira. Fotografije će, kažu, poslati inspektorima u nadi da će obaviti kontrolu.

Ali koksara već godinama nema ni ekološku dozvolu. O tome kako je moguće da tvornica unatoč tome još uvijek radi, danima su novinari pokušavali dobiti odgovore od kantonalne inspekcije – ali bezuspješno.

Na ista pitanja iz tvornice koksa – Global Ispat Koksne Industrije – kratko su odgovorili da su članovi Uprave nedostupni za razgovor zbog prezauzetosti već planiranim sastancima i obvezama.

“Ono što treba istaknuti je nedjelovanje nadležnih institucija. Pitam se kako nitko ne prati to i ne poduzima mjere za smanjenje zagađenja. Monitoring kvalitete zraka pokazuje mala poboljšanja pa pogoršanja. Mi moramo raditi na smanjenu emisija da bismo jamčili bolje uvjete življenja u ovim gradovima”, kaže Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju.

Povećan broj oboljelih

Posljedice ovakvog stanja su dugoročne i teške, smatraju u Forumu za zaštitu okoliša. Mjerenjima i praćenjem stanja na terenu oni pokušavaju dokazati povezanost zagađenog zraka i posljedica po zdravlje građana.

“Pratimo istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije i analiziramo. U Lukavcu je od 2014. do 2017. godine od karcinoma oboljela 2951 osoba, a umrle su 1444, dok je u šezdesetak kilometara udaljenoj Kalesiji, koja nema industrije, od karcinoma u istom razdoblju oboljelo 411 osoba, a umrle su ukupno 653 osobe”, kaže Okić.

Povećan broj pacijenata s respiratornim problemima bilježe i u Klinici za plućne bolesti u Tuzli, gdje tvrde kako zagađenje zraka ostavlja dugoročne posljedice, naročito za kronične plućne i kardiovaskularne bolesnike.

“Na klinici je primijećen veći broj pacijenata, pogotovo ovih pacijenata koji nam se javljaju s karcinomom pluća, koji su bili u jednom eksponencijalnom porastu u zadnjih par godina”, kaže za DW doktor Dženan Halilović iz Klinke za plućne bolesti.

Profit važniji od zdravlja

Ekolozi rješenje vide u adekvatnoj provedbi zakonske regulative, za koju kažu da je dosta dobra, ali se nedovoljno provodi. “Ovdje su u pitanju ogromni osobni interesi nasuprot interesa građana i njihovog zdravlja. Tvornice su u vlasništvu stranaca i njima je bitan profit, a sve ostalo je prateće. Ako se na njih ne izvrši pritisak, onda oni ne poboljšavaju uvjete, nego rade na povećanju proizvodnje, ali s tim i industrijskog otpada i zagađenja”, kaže Okić.

Novu priliku za čišći zrak ekolozi vide u procesima europskih integracija, prema kojima bi BiH morala napustiti upotrebu fosilnih goriva. “Dekarbonizacija je obvezna. Politika mora biti na strani građana, a ne na strani onih koji imaju interese od takvih projekata. Prioritetno je zdravlje građana, kojima treba omogućiti da proizvode energiju na krovovima kuća, te usvojiti Zakon o obnovljivim izvorima energije”, zaključuje Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju.