EGIPATSKE piramide već stoljećima fasciniraju stručnjake koji pokušavaju pronaći odgovore na pitanje kako su tako goleme konstrukcije izgrađene tako nevjerojatno precizno i relativno brzo bez suvremenih tehnologija i znanja.

Kako su tako veliki kameni blokovi transportirani do mjesta gradnje? Kako su Egipćani podizali kamene blokove od kojih su neki težili čak 80 tona? Kako su znali odrediti pravi kut važan za gradnju? Kako su piramide tako precizno poravnate sa stranama svijeta?

To su samo neka od važnijih pitanja na koja znanstvenici već desetljećima traže najbolje odgovore. Njih nije lako pronaći jer Egipćani nisu ostavili puno dokumenata s tumačenjima svojih tehnika gradnje.

Hipoteza o vanzemaljskim graditeljima

Jedna vrlo popularna hipoteza o tome kako su građene egipatske piramide predstavljena je u bestseleru Kočije bogova, njemačkog autora Ericha von Dänikena iz 1968. Prema njemu, egipatske piramide, ali i brojne druge misteriozne objekte diljem svijeta poput američkih piramida, kipova na Uskršnjim otocima ili golemih naskanskih crteža, napravili su ili su pomogli napraviti vanzemaljci.

Ta hipoteza postala je vrlo popularna i stekla je velik broj štovatelja širom svijeta, među ostalim zbog ljudske vječne opčinjenosti mogućim postojanjem razvijenih civilizacija na drugim planetima, koja je bila osobito izražena sredinom 20. stoljeća u eri letova na Mjesec, kada je Däniken pisao svoje knjige.

Jedan važan razlog za njezinu privlačnost je to što se čini jednostavnim i elegantnim rješenjem za sve misterije jer podrazumijeva da su vanzemaljci svojim naprednim tehnologijama s lakoćom mogli riješiti sve zahtjeve izgradnje velebnih objekata širom svijeta. No, kako ćemo pokazati, ta jednostavnost i elegancija samo su privid, a Dänikenova hipoteza je loše pseudoznanstveno šarlatanstvo, na što su ukazali brojni ugledni znanstvenici poput Carla Sagana.

Sagan: Däniken je uvrijedio ljudski rod

Sagan je istaknuo da je Däniken u svojim knjigama u suštini uvrijedio ljudski rod predstavljajući ga budalastim i nesposobnim za pothvate kao što je gradnja piramida.

“Činjenica da je takvo nemarno pisanje poput Von Dänikenova, čija je glavna teza da su naši preci bili budale, postalo tako popularno, otrežnjujući je komentar na lakovjernost i očaj našeg vremena. Nadam se da će knjige kao što je Kočija bogova postati popularna literatura u srednjoškolskim i fakultetskim tečajevima logike kao ogledni primjeri aljkavog razmišljanja. Ne znam da postoje neke druge recentne knjige koje su tako prepune logičkih i činjeničnih pogrešaka kao što su djela Von Dänikena”, napisao je Sagan u uvodu knjige The Space Gods Revealed.

Prije negoli se upustimo u analizu teorija o gradnji egipatskih piramida, navest ćemo dva vrlo općenita principa znanstvene metode koja Dänikenova teorija u velikoj mjeri narušava.

Ockhamova oštrica

Jedan od njih je princip Ockhamove oštrice (ili Occamove prema latinskom). On ima velik značaj u rješavanju misterija egipatskih piramida kao vrlo koristan alat u odabiru uvjerljivih hipoteza o gradnji piramida, ali i u rastakanju privida o jednostavnosti i eleganciji Dänikenove hipoteze.

Princip Ockhamove oštrice (prema srednjovjekovnom franjevačkom filozofu Williamu Ockhamu) kaže da između dviju hipoteza ili teorija koje objašnjavaju neku pojavu prednost treba dati jednostavnijoj, dakle onoj koja se oslanja na manji broj postulata. On osobito naglašava da u hipoteze treba izbjegavati uvoditi nove postulate koji nisu neophodni za dolazak do rješenja.

Prema najpopularnijoj verziji Ockhamovog principa, “entiteti se ne smiju množiti bez potrebe” (Non sunt multiplicanda entia sine necessitate).

Kao primjer nepotrebnog uvođenja entiteta u kontekstu Ockhamove oštrice obično se navodi drvo u koje je udario grom. Ako naiđemo na spaljeno drvo i ne nađemo nikakve tragove ljudske prisutnosti i aktivnosti, besmisleno je zaključiti da su ljudi spalili drvo i poslije zameli svoje tragove. Čovjek je tu suvišan entitet jer se izgorjelo drvo može bolje i jednostavnije objasniti udarom groma.

Teorija o vanzemaljcima zaista nije najjednostavnija

Je li teorija o vanzemaljcima kao graditeljima piramida, kada se na nju primijeni princip Ockhamove oštrice, uistinu najjednostavnija? Zapravo nije jer uvodi postulat o vanzemaljcima koji nije neophodan za rješavanje misterija gradnje piramida, a usto se taj postulat oslanja na cijeli niz drugih postulata, među ostalim o postojanju vanzemaljaca, o njihovoj tehnološkoj superiornosti, o njihovoj sposobnosti putovanja među zvijezdama, o njihovom interesu da baš u drevnom Egiptu nešto grade, a ne i danas, o tome da su baš piramide odabrali kao vrlo važan doprinos ljudskoj civilizaciji, a ne primjerice znanja o medicini itd. U tom smislu uvođenje vanzemaljaca kao graditelja piramida predstavlja uvođenje nepotrebnog entiteta.

Ovdje treba istaknuti da se Ockhamova oštrica u znanosti ne smatra nepobitnim principom logike ili znanstvenim dokazom, već se koristi samo kao abduktivna heuristika, dakle kao okvirni ili priručni način da se presudi koja je od rivalskih teorija vjerojatnija, a ne kao strogi kriterij u odlučivanju koja je ispravna, odnosno apsolutno istinita. Sažeto rečeno, smatra se vjerojatnijim da će između dvije hipoteze ili teorije jednostavnija, osobito ona koja ne uvodi nepotrebne postulate, biti točna ili bar bliža istini.

Opovrgljivost i potvrđivanje

Tu dolazimo do drugog važnog principa, a to je princip falsifikacije, odnosno opovrgljivosti, koji je uveo Karl Popper, jedan od najutjecajnijih filozofa znanosti u 20. stoljeću.

Popper, ali i brojni drugi znanstvenici i filozofi znanosti smatraju da je opovrgljivost jedan od kamena temeljaca za razlikovanje znanosti od pseudoznanosti. Prema Popperu teorija je opovrgljiva ako joj se može logički proturječiti empirijskim testom koji se potencijalno može provesti postojećim tehnologijama. Ako teorija ne uključuje postulate koji se mogu opovrgnuti ako su neistiniti, onda se njezina predviđanja, a time i njezina vjerodostojnost ne mogu potvrditi.

Za ilustraciju, tvrdnja prema kojoj anđeli imaju velika krila nije opovrgljiva jer se iz nje ne mogu izvesti posljedice koje bismo mogli empirijski provjeriti. Nitko s postojećom ni u budućnosti zamislivom tehnologijom ne može potvrditi čak ni da anđeli postoje, a kamoli da imaju velika krila. Mi ne možemo ni zamisliti eksperiment kojim bismo tako nešto mogli provjeriti. Dakle, teza o velikim krilima anđela ne ispunjava temeljni uvjet znanstvene teorije.

Teško provjerljiva hipoteza

S druge strane, iz Einsteinove teorije relativnosti proizašla su brojna predviđanja – od crnih rupa, preko kozmičkih leća u kojima masa zakrivljuje putanju svjetlosti i razlike u protoku vremena pod utjecajem gravitacije ili razlike u brzinama, do gravitacijskih valova – koja je znanost potvrdila.

Einsteinova teorija očito ima veću moć predviđanja od teorije o anđelima s velikim krilima, a kad su ta predviđanja provjerena – bilo da su potvrđena ili opovrgnuta – donose nam znanje o fenomenu koji istražujemo. Teorije koje ne mogu biti opovrgnute nikakvim zamislivim istraživanjem ne mogu biti ni provjerene, što znači da ne pridonose našem znanju.

Dänikenova osnovna hipoteza o vanzemaljskim graditeljima teško je opovrgljiva, a samim tim je i teško provjerljiva. Naime, nema načina da potvrdimo istinitost njezinih osnovnih postulata. Čak i kada bismo dobili dokaze o postojanju neke tehnološki napredne vanzemaljske civilizacije, to ne bi potvrdilo da su vanzemaljci stvarno bili na Zemlji te da su drevnim Egipćanima pomogli graditi piramide.

Za razliku od gravitacijskih valova, čije se postojanje uklapalo u postojeće pozadinsko znanje iako je nekoliko desetljeća bilo neprovjerljivo zbog nepostojanja dovoljno sofisticirane tehnologije, Dänikenova teorija nije spojiva s ostalim stvarima koje znamo, od kojih nijedna ne upućuje na postojanje vanzemaljaca koji su bili tehnološki toliko napredni da dođu do Zemlje i tu realiziraju svoje graditeljske projekte.

To što nešto ne znamo ne znači da su odgovorni vanzemalcji

Naravno, Däniken i njegovi sljedbenici tvrdit će da nije tako i pokušat će iznijeti brojne “dokaze” o tome da vanzemaljci postoje i da su gradili i drugdje i u drugim periodima, primjerice u Nazci, no stvar je u tome da nijedna od njihovih tvrdnji nema nikakvu neovisnu potvrdu, potvrdu izvan samog narativa o vanzemaljcima koji dolaze na Zemlju i grade zdanja za koja ne znamo točno kako su nastala, ponajprije zbog toga što su nastala davno tako da nemamo povijesnih dokumenata o njihovoj gradnji.

U ovom kontekstu opet dolazi do izražaja važnost kriterija jednostavnosti, koji nalaže princip Ockhamove oštrice, jer za svako objašnjenje nekog fenomena može postojati velik broj složenijih rivalskih objašnjenja opterećenih mogućim budućim ad hoc hipotezama koje će imati funkciju da spriječe njihovo opovrgavanje. Takva objašnjenja je teže, a ponekad i nemoguće empirijski provjeriti, što znači da ih je teže ili nemoguće potvrditi odnosno odbaciti ako su neistinita.

Zato jednostavnije teorije, koje se uklapaju u već postojeće znanje iz kojih možemo izvesti mnogo uočljivih posljedica i provjeriti ih, više pridonose našem razumijevanju pojave koja se istražuje i znanju o svijetu koji nas okružuje.

Hipoteza o vanzemaljcima nikad nije izgubila popularnost

Naravno, brojne specifične Dänikenove tvrdnje u prilog hipotezi o vanzemaljskim graditeljima moguće je relativno lako provjeriti i opovrgnuti, a to se i dogodilo. Primjerice, njegovu tezu da su kameni blokovi korišteni u piramidama izrezivani nekom vanzemaljskom tehnologijom opovrgnulo je otkriće tragova rezanja i klesanja oruđem iz vremena drevnog Egipta.

Činjenica da su osnovni postulati Dänikenove teorije teško provjerljivi i da nisu spojivi s današnjim znanjem te da su, s druge strane, provjerljivi elementi njegove teorije opovrgnuti, čini tu teoriju pseudoznanstvenom. Nažalost, unatoč opovrgavanju brojnih Dänikenovih argumenata, njegova hipoteza o vanzemaljskim graditeljima nikada nije izgubila popularnost.

Nasuprot Dänikenu, ali i brojnim drugim piramidoljupcima, u skladu s onim što smo naveli u prvom dijelu teksta, ozbiljni znanstvenici na istraživanja egipatskih piramida već desetljećima nastoje primijeniti princip Ockhamove oštrice i znanstvenu metodu. Tu kreću od najjednostavnije i najuvjerljivije pretpostavke da su tehnologije drevnih Egipćana bile upravo onakve kakve su zabilježene na drevnim slikarijama i u zapisima te da su naši preci bili sposobni za njihovu izgradnju unatoč tome što nisu imali razvijenu tehnologiju kakvu danas imamo.

Znanstvenom metodom, uz nova arheološka otkrića i brojne eksperimente, stručnjaci su do danas predstavili brojne teorije koje donose uvjerljiva rješenja za misterije piramida. Neka od njih našla su potvrde u egipatskim crtežima i zapisima, a neka nisu. Koja su točna, možda nikada nećemo doznati, no neupitno je da će se s vremenom kroz suglasje s drugim argumentima i novim otkrićima iskristalizirati tumačenja koja su najvjerojatnija.

U nastavku teksta predstavit ćemo kao ilustracije neka od objašnjenja za misterije navedene na početku teksta. Ona nisu jedina, a nisu nužno ni konačna istina, no dobro demonstriraju kako funkcionira znanost i kako dolazi do najboljih tumačenja fenomena koje opažamo u svijetu.

Kako je teško kamenje prenošeno kroz pustinju?

Jedan od većih misterija egipatskih piramida pitanje je kako su kameni blokovi teški više tona transportirani kroz pustinjski pijesak. Glavna radna pretpostavka uvijek je bila da su ih Egipćani vukli na velikim, drvenim saonicama kakve se mogu vidjeti na njihovim crtežima. No tu je problem bio u tome što je bilo za očekivati da bi one na svom putovanju nailazile na veliki otpor trenja, a usto bi dubile pijesak i brzo propadale kroz njega, stvarajući pred sobom nakupine koje bi vrlo brzo blokirale napredovanje.

Fizičari sa Sveučilišta u Amsterdamu objavili su 2014. uvjerljiv odgovor na taj problem. Prema njihovom tumačenju, egipatski radnici su ga riješili tako što su vodom polijevali pijesak ispred saonica. Tako su prepolovili silu trenja i istovremeno izbjegli nakupljanje pijeska ispred saonica. Stvar je u tome da se u pijesku određene vlažnosti – ni prevelike, ni premale – stvaraju kapilare koje povezuju pijesak i daju mu mnogo veću konzistenciju, odnosno čvrstoću. Znanstvenici su svoj model provjerili i potvrdili u laboratoriju.

Ovdje je posebno zanimljivo to što u prilog njihovom rješenju govori jedan crtež otkriven u grobnici egipatskog činovnika Djehutihotepa, koji prikazuje 172 osobe koje kroz pijesak konopcima potežu saonice na kojima se nalazi velika kamena statua. Na njemu je prikazan i jedan čovjek koji zalijeva pijesak ispred saonica (slika dolje).

Ovo je primjer koji pokazuje kako je moguće pronaći jednostavno rješenje za jedan od ključnih misterija gradnje piramida bez uvođenja nepotrebnog postulata o vanzemaljcima te kako se takvo rješenje, kada bude pronađeno, eventualno može potvrditi i na egipatskim crtežima.

Kako su podizani blokovi teški više tona?

Jedan od misterija gradnje Keopsove piramide u Gizi jest pitanje kako su kameni blokovi teški više tona podizani na velike visine na odgovarajuća mjesta na građevini.

Posebno teško bilo je odgovoriti na pitanje kako su u kratkom vremenu od 27 godina Egipćani uspjeli izgraditi piramidu visoku 146.6 metara. Za njezinu gradnju upotrijebljeno je oko 2.3 milijuna kamenih blokova ukupne težine oko 6 milijuna tona. Neki blokovi, primjerice jedan koji krasi kraljevsku odaju, teže oko 80 tona, a većina teži više od tone.

Glavna hipoteza za ovaj problem bila je da su Egipćani tijekom gradnje koristili sustav rampi od pijeska i kamena koje su u konačnici uklonili.

Arheolozi su 2018. pronašli dokaz za ovu hipotezu i objašnjenje kako su teški kameni blokovi tako učinkovito i brzo podizani. Sasvim slučajno, tijekom arheoloških raščišćavanja, naišli su na kamenu rampu. Ona je imala središnju stazu po kojoj su se blokovi na sanjkama vukli, odnosno gurali uvis prema odredištu, i to uz nagib od 20 stupnjeva, koji se ranije smatrao nemoguće strmim.

Rampa je sa svake strane staze imala dva reda kamenih stepenica. Najzanimljivije otkriće bile su rupe raspoređene duž rampe u koje su se mogli uglaviti stupovi. Ovi stupovi omogućavali su da se oko njih obaviju konopci pričvršćeni za sanjke. Na taj način sanjke je mogao pokretati veliki broj radnika – uz one ispod i iznad, mogli su ih potezati i brojni radnici koji su vukli konopce uz pomoć stupova. Tako je bilo moguće savladati naizgled nesavladivu kosinu od 20 stupnjeva.

Kako su Egipćani određivali pravi kut?

Jedno od pitanja koja se nameću u tumačenju graditeljskih sposobnosti Egipćana je kako su znali odrediti pravi kut, koji je jako važan za precizno konstruiranje zahtjevnih građevina.

Neki stručnjaci smatraju da su Egipćani shvaćali Pitagorin poučak prije nego što ga je grčki filozof objavio u petom stoljeću prije nove ere, a drugi da su za određivanje pravog kuta koristili tehniku vezanja čvorova na konopcima na jednolikim razdaljinama, koja je u to doba bila uvriježena u mjerenju dužina objekata poput zemljišta.

Podsjetimo, prema Pitagorinom poučku kvadrat nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednak je zbroju kvadrata nad katetama: a² = b² + c².

Ako su znali ovu formulu, Egipćani su mogli bez problema odrediti pravi kut u svim situacijama. No isto su mogli napraviti uz pomoć konopca na kojem bi vezali 12 čvorova na jednakim udaljenostima. Od takvog konopca mogao se napraviti trokut sa stranicama od kojih je jedna imala 5 istih dužina, druga 4, a treća 3, što predstavlja rješenje Pitagorinog poučka s najmanjim cijelim brojevima: 5² = 4² + 3². Kada bi razvukli tako vezane konopce, i bez razumijevanja Pitagorinog poučka dobili bi savršen pravokutni trokut, odnosno pravi kut (slika dolje). Drugim riječima, čak i ako nisu razumjeli geometriju Pitagorinog poučka, mogli su lako određivati pravi kut.

U prilog tezi o konopcima s čvorovima, uz egipatske zapise o takvom načinu mjerenja dužina, govore i Plutarhovi zapisi iz antičke Grčke, prema kojima su Egipćani voljeli pravokutni trokut s relacijom 5, 4, 3.

Misterij savršenog poravnanja sa stranama svijeta

Jedan od najvećih misterija egipatskih piramida je i pitanje kako su one tako savršeno poravnate sa stranama svijeta. Naime, najveće egipatske piramide – dvije u Gizi i jedna u Dahšuru – izvanredno su poravnate sa stranama svijeta na način koji bi bilo teško očekivati bez dronova, nacrta i računala – odstupanja su unutar 0.067 stupnjeva. Upravo je to jedan od glavnih argumenata koje Däniken iznosi u korist svoje teze o vanzemaljcima.

U nastojanju da riješe ovaj misterij, više znanstvenika predstavilo je više hipoteza, među kojima i jednu prema kojoj su se graditelji piramida ravnali zviježđima Velikog i Malog medvjeda. Danas bi se za određivanje smjera mogla koristiti zvijezda Sjevernjača, međutim u trećem tisućljeću prije nove ere ona se nije nalazila točno na sjeveru zbog teturanja osi Zemlje.

No u znanstvenom časopisu The Journal of Ancient Egyptian Architecture 2017. objavljen je tekst s vrlo uvjerljivim i jednostavnim rješenjem ove enigme. U znanstvenom radu arheolog i inženjer Glen Dash sugerira da su Egipćani prije otprilike 4500 godina za određivanje strana svijeta mogli iskoristiti jesensku ravnodnevicu.

Egipćani su možda koristili ravnodnevicu

Ravnodnevica je trenutak koji se događa dva puta godišnje kada ravnina Zemljinog ekvatora (koja je inače nakošena u odnosu na ravninu u kojoj Zemlja kruži oko Sunca) prolazi središtem Sunčevog diska, a duljina dana i noći je jednaka.

Znanstvenici su ranije odbacivali mogućnost da su drevni Egipćani koristili ravnodnevicu za određivanje strana svijeta jer su smatrali da ta metoda ne može biti dovoljno precizna. No Dashov rad pokazao je da postoji način na koji je to moglo funkcionirati uz upotrebu štapa poznatog kao gnomon.

Dash je napravio vlastiti eksperiment tijekom jesenskog ekvinocija 22. rujna 2016.

Zabio je gnomom u tlo i pratio putanju vrha njegove sjene u pravilnim intervalima bilježeći krivulju koja je tako nastajala. Na kraju dana odabrao je dvije točke jednako udaljene od vrhunca krivulje i kroz njih povukao liniju, odnosno zategnuti konopac. Tako nastala linija gotovo je savršeno pokazivala smjer istok-zapad (ilustracija dolje).

Eksperiment je proveden u Connecticutu u SAD-u, no Dash tvrdi da bi ista stvar morala funkcionirati i u Egiptu.

Objasnio je također da su Egipćani jesenski ekvinocij mogli odrediti računajući 91 dan od ljetnog solsticija.

Rad je nazvan Occam’s Egyptian Razor: The Equinox and the Alignment of the Pyramids, što ukazuje na činjenicu da se i među plauzibilnim znanstvenim tumačenjima korištenjem Ockhamove oštrice može pronaći rješenje koje zahtijeva najmanje postulata (u ovom slučaju o egipatskim znanjima i tehnologijama).

Na slične načine riješeni su brojni drugi misteriji egipatskih piramida. Rješenja su pokazala da su drevni Egipćani tehnologijom kojom su vladali mogli izgraditi piramide bez pomoći vanzemaljaca, bogova ili nadnaravnih sila.