DA JE dvostruka ukrajinska protuofenziva u Harkivskoj i Hersonskoj oblasti ove jeseni bila prekretnica u ratu s Rusijom, dobro je poznato. No detalji tih paralelnih protuofenziva, u kojima je na kraju oslobođeno oko 18 tisuća kvadratnih kilometara okupiranog teritorija, rasvijetljeni su u velikoj reportaži Washington Posta.

Novinari ovog američkog lista mjesecima su radili na toj reportaži i razgovarali s više od 30 ukrajinskih izvora, uključujući vojnike i njihove zapovjednike, dužnosnike u Kijevu te visoke američke i europske vojne i političke dužnosnike.

Među ostalim, otkrili su da je protuofenziva  u Harkivu zaista bila zamišljena kao diverzija, odnosno da ju je ukrajinski general pukovnik Oleksandr Sirski predložio kada je Glavni stožer Ukrajinskih oružanih snaga zatražio diverzantske operacije. Osmišljena je kako bi spriječila Rusiju da usredotoči sve svoje snage na obranu Hersona na jugu, ali ovaj general je tvrdio da sama po sebi ima velike izglede za uspjeh.

I Amerikanci bili iznenađeni uspjehom protuofenzive

Doznali su i da američki dužnosnici nisu bili posebno uključeni u planiranje ove protuofenzive u Harkivu. Bili su iznenađeni kao i Ukrajinci kada su se ruske linije počele urušavati.

Osim što je opskrbio Ukrajince teškim oružjem većeg dometa koje je promijenilo ravnotežu snaga, SAD je pružio kritične informacije o metama, koje su pomogle Ukrajincima da efikasnije iskoriste svoje ograničene zalihe streljiva. Ukrajina bi redovito davala Americi i njenim saveznicima popis vrsta ciljeva “visoke vrijednosti” koje želi pogoditi, a od njih bi dobivala precizne koordinate takvih ciljeva.

Kao odgovor na veliki poraz kod Harkiva, ruski predsjednik Vladimir Putin imenovao je generala Sergeja Surovikina za svog prvog glavnog zapovjednika za ruske ratne napore. Uz izravnu vezu sa Surovikinom, Putin je počeo dobivati mnogo realniju sliku problema na bojnom polju, prema dvojici upućenih izvora koji su potvrdili da je Putin ranije dobivao uljepšanu sliku od svojih vojnih zapovjednika.

Amerikanci su, s druge strane, bili duboko uključeni u pomaganje Ukrajini u planiranju protuofenzive na jugu. Ukrajinska vojska bila je pod značajnim političkim pritiskom da poduzme široku protuofenzivu na cijeloj južnoj bojišnici, što bi uključivalo pokušaj prodora prema jugu u Zaporiškoj oblasti i presijecanje “kopnenog mosta” od ruske granice do Krima.

Međutim, kad su ukrajinski zapovjednici u srpnju u Njemačkoj s američkim i britanskim kolegama održali ratne igre, odnosno simulaciju takve velike ofenzive, operacija nije bila uspješna. Na temelju toga zapadni saveznici uvjerili su Ukrajince da je uža operacija usmjerena na grad Herson, odnosno zapadnu obalu Dnjepra u Hersonskoj oblasti, bolja vojna opcija.

Pravac napada ravno između Izjuma i Belgoroda

Ova reportaža otkriva i da je frustracija ukrajinske vlade i predsjednika Volodimira Zelenskog nedovoljnim napretkom bila razlog za smjenu zapovjednika operacije oslobađanja Hersona krajem rujna. Odluka se tada držala u tajnosti kako je Rusija ne bi iskoristila kao propagandnu pobjedu. General-bojnika Andrija Kovalčuka zamijenio je general-brigadir Oleksandr Tarnavski, pouzdani zamjenik Sirskog.

“Mislim da je bilo ljudi koji su vjerojatno postali nestrpljivi s napretkom na jugu. Bio je to jako dobar početak, a onda je jednostavno stalo”, komentirao je viši dužnosnik američke vojske.

21-godišnji ukrajinski zapovjednik satnije po imenu Oleh (prezime nije otkrio) ispričao je za Washington Post kako je prošlog kolovoza iznenada pozvan, zajedno s tisućama drugih vojnika, na opskurno mjesto susreta u Harkivskoj oblasti.

Njegovi nadređeni izdali su mu zapovijed da velikom brzinom juriša do 65 kilometara duboko u neprijateljski teritorij u ovoj tajnoj protuofenzivi — izravno između okupiranog ukrajinskog grada i ruskog uporišta Izjuma i ruske pogranične pokrajine Belgorod, koja je puna vojnih baza.

“Neka sumnjiva vrsta operacije”, otkrio je Oleh svoje mišljenje o planu.

Ali nakon proljeća i ljeta teških gubitaka ruske snage bile su iscrpljene. Premještanje jedinica na jug za obranu Hersona, usred špekulacija da Ukrajina ondje priprema velik protunapad, ostavilo je izložen dio Harkivske oblasti, koju su Rusi i dalje okupirali (bez samog grada, koji im nikad pao u ruke).

Ukrajinski izviđački timovi i mali dronovi potvrdili su da je ruska linija obrane zapanjujuće ranjiva. Takva situacija otvorila je ukrajinskim generalima i predsjedniku Zelenskom priliku da izmijene kartu bojnog polja prije zime.

Putin nije pokrenuo mobilizaciju na vrijeme

Ukrajina je, naime, preživjela i zaustavila početnu ofenzivu na Kijev, Harkiv, Černihiv i Mikolajiv, ali je nakon pola godine rata četvrtina njezinog teritorija još uvijek bila okupirana, a njezina vojska nije demonstrirala da može pokrenuti vlastitu ofenzivu kojom bi oslobodila značajan dio okupiranog teritorija na jugu i istoku. To se trebalo promijeniti.

>> Tajni dokumenti ruske vojske otkrivaju zašto su doživjeli takav fijasko u Ukrajini

Ukrajinske snage su u ofenzivi početkom rujna iznenadile same sebe uspjehom protiv nesposobnih ruskih snaga, koje očito nisu imale dovoljno ljudstva i opreme da drže teritorij diljem goleme fronte. Saveznici, odnosno partneri Ukrajine, dobili su potvrdu da nisu uzalud potrošili milijarde dolara, eura i funti na vojnu pomoć.

Putin je bio prisiljen mobilizirati stotine tisuća ljudi, čime se i “specijalna vojna operacija” konačno počela i izravno ticati mahom ravnodušnog ruskog stanovništva, koje je dotad bilo izolirano od svog vođe, a postalo je i jasno koliko košta rat. Mobilizacija je izazvala prosvjede, ali je došla prekasno da zaustavi zamah Ukrajine na bojištu. Vrhunac ukrajinske protuofenzive bio je oslobođenje Hersona u studenom.

Upravo je sve dublja suradnja sa silama NATO-a, od oružja i obuke do obavještajnih podataka i strateških savjeta, omogućila ukrajinskim snagama da preuzmu inicijativu na bojnom polju, razotkriju Putinovu ilegalnu aneksiju kao fantaziju i osnaže uvjerenje da se Rusiju može pobijediti.

>> Ovo je rat iscrpljivanja. Putin bi mogao pobijediti, ali cijena bi bila krvava

“Naš odnos sa svim našim partnerima odmah se promijenio. Odnosno, vidjeli su da možemo postići pobjedu – a pomoć koju su pružali iskorištena je učinkovito”, istaknuo je general Sirski, koji je zapovijedao ofenzivom u Harkivu.

Ukrajinski zapovjednici planirali operaciju na golemoj 3D isprintanoj karti

Posljednjih dana kolovoza Sirski se sastao sa svojim glavnim suradnicima i ključnim zapovjednicima brigada u velikoj operacijskoj sobi na istoku Ukrajine. Pred njima je bila 3D isprintana karta terena od 520 četvornih metara okupiranog dijela Harkivske oblasti.

Svaki zapovjednik hodao je stazom planiranog napada svoje jedinice usred replika gradova, brda i rijeka simulirajući svoju misiju i raspravljajući o koordinaciji, nepredviđenim okolnostima i najgorim scenarijima. Časnici su koristili laserske pokazivače kako bi istaknuli problematična mjesta.

“Bio je to mukotrpan rad”, dodao je Sirski, koji je još u proljeće prepoznao strateške gradove Balakliju i Izjum kao ranjive točke za Ruse. Njegova ideja bila je zabijanje duboko u teritorij pod ruskom kontrolom iz neočekivanog smjera, sjeverno od ta dva grada, kako bi se odsjeklo ruske snage od rezervi preko obližnje granice i dovelo Balakliju i Izjum u opasnost od opkoljavanja.

Na temelju geografije i položaja ruskih snaga, vjerovao je da se to može postići u jednom brzom udarcu, tako da se Rusija ne stigne pregrupirati. Potom je taj prijedlog i iznio zapovjednicima, koji su tražili diverziju za ofenzivu na Herson.

“Neprijatelj je mislio da, s obzirom na to da su tolike (njihove) snage bile smještene u Izjumu, a još više ih je bilo stacionirano preko granice u Belgorodskoj regiji, morate biti ludi da krenete i pokušate udariti točno u sredinu i razdvojiti to dvoje. Ali to je bila ideja”, rekao je.

Ono što je trebalo biti diverzija postalo glavna operacija

U ranoj fazi rata Rusija je pretvorila Izjum u vojno uporište iz kojeg će, u manevru kliješta (eng. pincer movement) okružiti ukrajinske snage na istoku. Sirski tvrdi da je Rusija na vrhuncu svojih priprema grupirala 24 taktička bataljuna, odnosno oko 18.000 vojnika, u Izjumu i okolici, zajedno sa zalihama oružja i streljiva.

Zahvaljujući ukrajinskim, ali i detaljnim obavještajnim podacima koje su dobili od SAD-a, Sirski je vidio da je broj bataljuna u Izjumu pao barem za polovinu jer je Rusija premjestila svoje najiskusnije jedinice u Herson.

“U povijesti ratova bilo je mnogo slučajeva kada se napad na diverzijsku osovinu, odnosno na sporednu osovinu, pretvorio u glavnu osovinu. Izgledi za to su postojali jer (…) neprijatelj apsolutno nije očekivao da ćemo napasti točno na mjestu gdje smo zadali glavni udarac”, objasnio je ukrajinski general.

Sirski je znao da si Ukrajina ne može priuštiti gubitke koji bi nastali izravnim napadom na ključne gradove. Umjesto toga, plan je bio brzim napredovanjem dovesti te gradove u poluokruženje i prisiliti neprijatelja na povlačenje iz njih.

Brzina je bila ključna. Shvaćao je da bi, ako Rusi pošalju rezerve s druge strane granice, velik broj ukrajinskih snaga mogao ostati odsječen iza neprijateljskih linija.

“Sve je ovisilo o prvom danu – koliko daleko ćemo se uspjeti probiti. Što smo dalje išli, što su manje mogli učiniti, to su njihove jedinice bile odsječenije i izoliranije pod psihološkim pritiskom”, naglasio je Sirski.

Još je veći problem bio to što je do kolovoza Ukrajincima gotovo nestalo topničkog streljiva sovjetske proizvodnje, a količina modernog topništva i streljiva koju su dobivali od članica NATO-a i dalje je bila nedovoljna.

Zapadne haubice dopremljene na front noć prije

Ukrajina je stoga mnogo toga riskirala premještanjem dobrog dijela vrijedne zapadne artiljerije s drugih kritičnih točaka na istočnom frontu. Svaka napadačka brigada bila je naoružana s najmanje osam haubica M777, rekli su zapovjednici Washington Postu, uz dodatne dronove kako bi se osiguralo da brigade mogu precizno locirati mete i koristiti manje streljiva. Neke haubice dovedene su na front doslovno noć prije napada.

General-bojnik Andrij Malinovski, ukrajinski zapovjednik raketnih snaga i topničke obuke, bio je zabrinut da će im trebati više od 100.000 granata, daleko više od količine koja im je bila dostupna. Na kraju su, kaže, iskoristili “samo” 32.500 rundi u pet dana ofenzive.

Prema američkim i ukrajinskim dužnosnicima, američka i ukrajinska vojska razradile su uspješan model suradnje: Ukrajinci bi naznačili vrste ciljeva visoke vrijednosti koje traže u nekom području, a SAD bi iskoristio svoj golemi geoprostorni obavještajni aparat da ih na vrijeme opskrbi preciznim lokacijama.

Amerikanci, međutim, nisu bili duboko uključeni u planiranje ofenzive istočno od Harkiva i doznali su za nju relativno kasno, prema ovim izvorima. Rusi su na kraju shvatili da Ukrajinci nešto planiraju na tom području. Ali zahvaljujući ruskoj birokraciji, kaže Sirski, informacija “nije došla ni do koga ili nije uzeta u obzir”.

Druga hipoteza je, prema jednom američkom obrambenom dužnosniku, bila da je Rusija vidjela napad koji dolazi, ali nije imala dovoljno ljudi da ga zaustavi. Ukrajinci su postavili pontonske mostove uokolo nadajući se da će prevariti Ruse tako da očekuju izravan napad na Izjum.

Proboj od 30 kilometara već prvi dan

Sirski je bio uvjeren da će plan uspjeti, ali morao je uvjeriti Zelenskog da može osloboditi velik komad teritorija uz minimalna sredstva i gubitke. U želji za prvom velikom pobjedom na bojištu od obrane Kijeva, Zelenski je odobrio plan.

Olehova četa od oko 100 vojnika, dio 25. desantno-jurišne brigade, krenula je 6. rujna oko 3:30 ujutro u malim kolonama od po tri borbena vozila pješaštva. Satima prije nego što su krenuli, ukrajinski topnici počeli su žestoko gađati ruske položaje višecijevnim raketnim sustavima M270 američke proizvodnje, od zapovjednih mjesta do skladišta municije i goriva. Pucalo se nemilosrdno. Neke ruske snage odmah su se počele povlačiti.

“Probili smo liniju bojišnice, a neprijatelj je počeo paničariti. Bili su u panici jer smo napali sve položaje na prvoj liniji odjednom – cijela linija bojišnice bila je ogromna – i posvuda je došlo do proboja”, ispričao je Oleh.

Olehove trupe ušle su u grad i brzo krenule dalje u pravcu jugoistoka, uz relativno slab otpor, ulazeći u mjesta koja su Rusi na brzinu napustili. Prema planu su do 7. dana ofenzive trebali zauzeti položaj na grebenu sjeverno od Izjuma, oko 40 milja od početne točke ofenzive.

Rusi u Izjumu ostavili ispravne tenkove, artiljeriju, cisterne…

Ali 6. dana su Oleh i ostali zapovjednici četa pozvani na sastanak, gdje su dobili novu zapovijed od nadređenog: “Polovica jedinica u Izjumu, možda čak i većina, jednostavno bježi. Dakle, ulazimo u Izjum.”

Olehova četa otišla je prva i ukopala se na prvoj ruskoj kontrolnoj točki u gradu. Ručnim bacačem granata raznijeli su automobil pun ruskih vojnika i s oznakama Z koji je krenuo prema njima. Druga ruska vozila pobjegla su u pravom smjeru iz grada.

Kad je Olehova satnija stigla u centar Izjuma, našla je ruske tenkove u ispravnom stanju, spremne za vožnju, haubice spremne za ispaljivanje i cisterne goriva “napunjene do vrha”, uz tone streljiva i lakog naoružanja. Ali Rusi su jednostavno pobjegli, čak i njihove elitne jedinice, kad su shvatili da pojačanje ne dolazi.

“Očekivali smo da ćemo ispuniti sve misije operacije. Ali da će doći do ovakvog kaskadnog kolapsa – to nisam očekivao”, rezimirao je general Sirski ovaj nenadani uspjeh.

“Kada smo ušli u Izjum, pojavio se neki osjećaj, poput okusa pobjede. Svima je to izgledalo kao početak kraja”, rekao je 36-godišnji glavni narednik Anton Čornji.