GOTOVO godinu dana nakon što je pokrenuo invaziju na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin nije uspio postići nijedan od svojih glavnih ciljeva. Nije ujedinio navodnu jedinstvenu slavensku naciju, nije “denacificirao” ili “demilitarizirao” Ukrajinu i nije zaustavio širenje NATO-a.

Umjesto toga, ukrajinska vojska zadržala je ruske trupe podalje od Kijeva, obranila drugi po veličini grad u Ukrajini (Harkiv) i pokrenula uspješne jesenske protuofenzive, tako da je do kraja 2022. oslobodila više od 50 posto teritorija koji su prethodno zauzele ruske postrojbe. U siječnju je Putin smijenio generala zaduženog za rat u Ukrajini, Sergeja Surovikina, kojeg je imenovao samo nekoliko mjeseci ranije. Ratni čelnici mijenjaju svoje generale samo kad znaju da gube, piše Michael McFaul, profesor političkih znanosti i viši suradnik na Hoover Institutionu te direktor Instituta Freeman Spogli, za Foreign Affairs.

Ukrajini ide tako dobro dijelom zahvaljujući jedinstvenom odgovoru Zapada. Za razliku od reakcija na rusku invaziju na Gruziju 2008. ili Ukrajinu 2014. godine, zapadni otpor Putinovom posljednjem ratu je snažan na više frontova.

NATO je ojačao svoju istočnu obranu i pozvao Švedsku i Finsku da se pridruže savezu. Europa je pružila utočište stotinama tisuća ukrajinskih izbjeglica. Predvođen Bidenovom administracijom, Zapad je pružio goleme količine vojne i gospodarske potpore nevjerojatnom brzinom, uveo kaznene sankcije i započeo mukotrpan odmak od ruske energije.

Čak je i kineski čelnik Xi Jinping ponudio Putinu samo slabašnu retoričku podršku za rat. Rusiji nije poslao oružje i oprezno je izbjegavao kršenje globalnog režima sankcija.

Loša vijest

To su razlozi za optimizam. Loša je vijest, međutim, da se rat nastavlja, a Putin nije pokazao nikakve znakove da ga želi okončati. Umjesto toga, ove godine planira veliku protuofenzivu. “Rusi pripremaju oko 200.000 novih vojnika”, upozorio je u prosincu general Valerij Zalužni, vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga: “Ne sumnjam da će ponovno krenuti u Kijev.”

Iako je Putin do sada već morao shvatiti da su se Ukrajinci voljni boriti koliko god je potrebno da oslobode svoju zemlju, on i dalje vjeruje da je vrijeme na njegovoj strani. To je zato što Putin očekuje da će zapadne vlade i društva izgubiti volju i interes za pomaganje Ukrajini. Kad bi Putin ili njegovi suradnici gledali Tuckera Carlsona na Fox Newsu ili vidjeli prosvjede prošle jeseni u Pragu, potvrdile bi se njihove slutnje o sve manjoj potpori Zapada.

Ako Rusija počne pobjeđivati na bojnom polju ili čak izbori pat-poziciju, malo tko će se sjetiti izvanrednog vodstva američkog predsjednika Joea Bidena u poticanju svijeta da pomogne Ukrajini 2022. Zbog toga zapadni čelnici moraju promijeniti način na koji pristupaju sukobu.

U ovoj fazi postupno širenje vojne i ekonomske pomoći vjerojatno će samo produljiti rat na neodređeno vrijeme. Umjesto toga, 2023. godine Sjedinjene Američke Države, NATO i demokratski svijet u širem bi smislu trebali nastojati podržati iskorak. To znači naprednije oružje, više sankcija protiv Rusije i više ekonomske pomoći Ukrajini. Treba djelovati brzo kako bi Ukrajina ove godine mogla odlučno pobijediti na bojnom polju, piše McFaul.

Najvažniji korak Zapada

Najvažniji korak koji Sjedinjene Američke Države i NATO-ovi saveznici mogu poduzeti ove godine je opskrbiti Ukrajinu oružjem koje će omogućiti njezinim oružanim snagama da brže i uspješnije krenu u ofenzivu u istočnoj Ukrajini. Ova godina počela je s puno ohrabrujućih vijesti. SAD, Francuska i Njemačka objavili su planove da Ukrajini pošalju borbena vozila, uključujući M2 Bradley i Stryker, AMX-10 RC, odnosno Marder.

Velika Britanija odlučila je osigurati desetak tenkova Challenger II i 30 samohodnih haubica AS-90 kalibra 155 milimetara. SAD i Njemačka objavili su planove da Ukrajini predaju po jednu bateriju sustava protuzračne obrane Patriot, a Nizozemska se obvezala dati svoj doprinos raketama i lanserima Patriot.

I konačno, SAD je prošli tjedan odlučio Ukrajini isporučiti nekoliko desetaka tenkova M1 Abrams, što je utrlo put Njemačkoj i drugim europskim zemljama da pošalju željene tenkove Leopard 2 njemačke proizvodnje.

Ovo je dobar početak godine, ali naša podrška ne bi trebala tu stati. Ukrajini je potrebno više svega što je već isporučeno. Osobito treba više raketnih sustava HIMARS i više navođenih višecijevnih raketnih sustava (GMLR), koji su se pokazali tako učinkovitim na bojnom polju. Ako više HIMARS-a nije dostupno, tada bi SAD trebao poslati višecijevne raketne sustave M270. Što više streljiva može biti isporučeno Ukrajini, to bolje, piše McFaul.

Bolja kvaliteta oružja

Osim većih količina oružja, SAD i saveznici trebali bi poboljšati kvalitetu isporučenog oružja. Na vrhu ove liste trebao bi biti raketni sustav dugog dometa nazvan ATACMS. Ovaj sustav ispaljuje projektile na daljinu od gotovo 4000 km i omogućio bi ukrajinskim snagama da napadnu ruske aerodrome i skladišta streljiva na Krimu i drugdje, koji su sada izvan dometa i pružaju utočište ruskim vojnicima koji koriste dalekometno oružje za napad na ukrajinske gradove.

Slanje oružja dugog dometa moglo bi promijeniti odnos snaga u ukrajinskoj ofenzivi ovog proljeća. Ukrajinska vojska također treba puno jače ofenzivne zračne sposobnosti, uključujući borbene zrakoplove sovjetske proizvodnje MiG-29 i napredne bespilotne letjelice poput američkih modela Grey Eagle i Reaper.

Ukrajinski piloti također bi trebali započeti obuku za upravljanje borbenim zrakoplovima F-16. U konačnici, kasnije tijekom rata ili nakon rata ukrajinske zračne snage morat će se prebaciti sa zrakoplova sovjetske ili ruske proizvodnje na američke borbene zrakoplove. U zamjenu za dobivanje tog oružja, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao bi potpisati pravno obvezujući sporazum da se to oružje ne koristi za napade na ciljeve unutar Rusije.

“NATO treba krenuti u Big Bang”

Način na koji se ova nova vojna pomoć najavljuje također je važan. Umjesto pružanja ATACMS-ova u ožujku, Reapera u lipnju i mlažnjaka u rujnu, NATO bi trebao krenuti u Big Bang. Planovi za pružanje svih ovih sustava trebali bi biti objavljeni 24. veljače 2023. godine, na prvu godišnjicu Putinove invazije.

Objava ove veličine proizvest će važan psihološki učinak unutar Kremlja i ruskog društva, signalizirajući da je Zapad predan ambiciji Ukrajine da oslobodi sva okupirana područja. Već sada propagandisti Kremlja na televiziji kukaju kako se bore protiv dobro naoružanog i bogatog NATO-a, koji ima veće resurse od Rusije. Dana 24. veljače Biden i NATO-ovi saveznici mogli bi potaknuti percepciju da bi bilo uzaludno da Rusija nastavi svoju borbu.

Ubrzo nakon što je rat počeo, mnogi promatrači bili su zabrinuti da će Putin na slanje ove vrste ofenzivnog oružja gledati kao na eskalaciju. Pa ipak, nakon postavljanja ovih velikih oružanih sustava, Putin još uvijek nije eskalirao. Razlog je jednostavan – Putin nema dobar način da to učini.

On već koristi vrlo skupe krstareće rakete za napad na stambene zgrade. Ne može napasti NATO da ne riskira širenje rata koji bi Rusija brzo izgubila. Ostaje mu samo nuklearna opcija, ali ni to mu ne bi mnogo pomoglo. Svi se slažu da nuklearni napad na SAD ili druge zemlje NATO-a nije razmatran jer je uzajamno zajamčeno uništenje još uvijek na snazi. Vjerojatnost da Putin upotrijebi taktičko nuklearno oružje unutar Ukrajine također je mala jer to ne bi poslužilo nikakvom očitom cilju na bojnom polju.

Postoje rizici

Postoje rizici pružanja brojnijeg i boljeg oružja Ukrajini, ali postoje i rizici ako se to ne učini. Ako se rat u Ukrajini otegne godinama, stradat će još toliko ljudi – prije svega Ukrajinaca, ali i Rusa. Pat-pozicija na bojnom polju je eufemizam za nastavak smrti i razaranja. Ovo je cijena razmišljanja da promjena treba biti postupna, piše McFaul.

Vlade koje podupiru Ukrajinu također moraju dramatično pojačati sankcije. SAD bi trebao prednjačiti tako što će Rusku Federaciju proglasiti državom sponzorom terorizma. Time bi pojačao američku osudu ruskih terorističkih akata u Ukrajini i drugim zemljama. Ali postoje i praktični učinci, američki građani i tvrtke više ne bi mogli sudjelovati u financijskim transakcijama s ruskom vladom. Omogućio bi se veći nadzor nad transakcijama s ruskim državnim bankama, državnim poduzećima i pojedincima povezanim s vladom. Pojačale bi se kontrole izvoza, reeksporta i prijenosa robe s dvojnom namjenom.

Međutim, to ne bi zatvorilo sve rupe. Sjedinjene Američke Države, zajedno s drugim zemljama koje su nametnule sankcije, trebale bi u potpunosti blokirati sve velike ruske banke, poput Gazprombanka, kao i sva državna poduzeća, uključujući Rosatom, rusku državnu nuklearno-energetsku tvrtku. Naravno, izuzeća za financiranje ruskog izvoza hrane i gnojiva trebaju ostati, ali Zapad mora otežati, a time i poskupjeti, transakcije ruskih kompanija s vanjskim svijetom.

Individualne sankcije moraju se dramatično proširiti kako bi uključile sve ruske oligarhe koji još uvijek nisu sankcionirani, a podržavaju Putina, sve vladine dužnosnike, sve najviše menadžere i članove upravnih odbora državnih poduzeća, sve propagandiste koji zagovaraju rat, sve ruske vojnike koji se bore u Ukrajini, kao i članove obitelji svih u ovim kategorijama, piše McFaul.

Ukrajinci se neće prestati boriti

Sve dok ruski vojnici okupiraju njihovu zemlju, Ukrajinci se neće prestati boriti. Borit će se s ili bez novog naprednog oružja, s ili bez strožih sankcija, s ili bez novca koji će im pomoći da sačuvaju svoju zemlju. Razumijevanje ovog ključnog uvida o ukrajinskom mentalitetu dovodi do očite političke preporuke za Zapad – pomozite Ukrajini da pobijedi što je brže moguće.

Najbolji način da se obilježi 24. veljače, godišnjica Putinove invazije, jest jasno dati do znanja da je to strategija Zapada. To zahtijeva objavu – koju koordiniraju deseci zemalja u istom danu – slanja brojnijeg i boljeg oružja, strožih sankcija, nove ekonomske pomoći, većih diplomatskih napora i vjerodostojne predanosti poslijeratnoj obnovi, zaključuje u svojoj analizi McFaul.