Rat u Ukrajini razbio je jedan od najvećih vojnih mitova u povijesti
KAD JE Rusija 2014. okupirala i potom anektirala ukrajinski poluotok Krim, gotovo bez ispaljenog metka, Europa, a pogotovo istočna Europa, odjednom je postala vrlo zabrinuta oko svoje sigurnosti. Što ako Rusija odluči krenuti dalje na Zapad? Može li se NATO uopće obraniti u slučaju da moćna ruska vojska napadne neku od njegovih članica?
Upravo aneksija Krima i pokretanje “hibridnog” rata u Donbasu na istoku Ukrajine bili su poticaj NATO-u za pokretanje misije pojačane prisutnosti na svom istočnom krilu, u Litvi, Latviji, Estoniji i Poljskoj. Ali četiri multinacionalne borbene skupine u te četiri zemlje imaju jedva pet tisuća vojnika. Mnogi vojni i geopolitički analitičari izražavali su zabrinutost da te snage, uz one domaće u navedenim zemljama, neće biti dovoljne da zaustave blitzkrieg ako se ruski predsjednik Vladimir Putin odluči na takav pothvat.
Strahovalo se da bi Rusija naprosto pregazila baltičke zemlje, a možda i dobar dio Poljske, prije nego što bi NATO, prije svega SAD, poslao dovoljno pojačanje. Ako bi ikakvo pojačanje bilo dovoljno. SAD je ipak daleko, njegove snage u Europi su ograničene, a vojske europskih zemalja već desetljećima su notorno malene i slabo financirane. Čak je i američko vojno zapovjedništvo prije nekoliko godina izrazilo sumnju da bi moglo obraniti europske saveznike od ruske agresije u slučaju istovremenog sukoba
Mit o moćnoj Rusiji koja može doći do Berlina za par dana
Na razini kafanskih razglabanja, bilo je uvriježeno mišljenje da Rusija, kolokvijalno rečeno, može za tri dana biti u Berlinu, ako se na to odluči i ako sukob ne preraste u nuklearni. Nervoza je dodatno porasla kad su ruska i bjeloruska vojska 2017. održale veliku periodičku vojnu vježbu znakovitog imena Zapad uz granice s europskim susjedima. Vojna vježba Zapad održana je i 2021., pola godine prije invazije na Ukrajinu.
Foto: EPA
A onda je ta invazija razotkrila rusku vojsku, formalno drugu najjaču vojsku svijeta, kao tigra od papira. U osvit rata praktički je vladao konsenzus da Ukrajina – s četiri puta manje vojnika, pet puta manje tenkova, šest puta manje samohodne artiljerije, 15 puta manje aviona, 14 puta manje helikoptera i 15 puta manje brodova – nema realne šanse odbiti rusku ofenzivu.
>> Koliko tko ima tenkova, vojnika… Pogledajte usporedbu ruske i ukrajinske vojske
Ali dogodilo se upravo to. Slabije naoružani, ali daleko borbeniji, motiviraniji i taktički učinkovitiji ukrajinski branitelji nanijeli su, uz pomoć lakog protuoklopnog, protuzračnog i drugog naoružanja koje su im poslali američki i europski saveznici, strahovite gubitke ruskim osvajačima.
Vojno-istraživačka stranica Oryx potvrdila je, na temelju vizualnih dokaza s bojišta, da su ruske snage ostale bez najmanje 452 tenka, 283 oklopna borbena vozila, 454 pješačka borbena vozila, 89 oklopnih transportera, 728 kamiona i džipova, 19 komunikacijskih stanica, 91 inženjersko vozilo, 147 komada artiljerije, 48 višestrukih raketnih lansera, 49 protuzračnih sustava, 8 radara, 20 aviona, 32 helikoptera, 22 drona i 3 broda među ostalim.
>> U Ukrajini poginulo više Rusa nego Amerikanaca u njihovim ratovima u 21. stoljeću
A NATO procjenjuje da je dosad ubijeno između 7 i 15 tisuća ruskih vojnika. Usporedbe radi, u 10 godina rata u Afganistanu Sovjetski Savez izgubio je oko 14 tisuća vojnika. Ukrajinsko tlo od Mariupolja preko Harkiva do okolice Kijeva posijano je ostacima uništenih tenkova, oklopnjaka i opskrbnih kamiona koji nikad nisu dopremili gorivo vojsci koja je zaglavila bez njega.
Ruski plan velikog iskrcavanja transportnim avionima na vojni aerodrom kod Kijeva propao je, kao i pokušaj okruživanja tog grada. Golemi ruski konvoj s oklopnjacima i kamionima, koji je trebao osigurati pojačanje i nove zalihe goriva, hrane i streljiva postrojbama kod Kijeva, tjednima je bio gotovo zaglavljen na cestama kod Kijeva, a potom se raspršio i nestao.
Nekompetentni i brutalni u isto vrijeme
>> Naravno da su Rusi htjeli zauzeti Kijev, zamalo su i uspjeli. Evo zašto nisu
Ruski planovi za ekspresno zauzimanje Kijeva i rušenje vlasti bili bi preoptimistični čak i da su njihove snage bile dobro pripremljene, obučene i opremljene. Ali sad je jasno u kolikoj mjeri to nisu. Ruske postrojbe napredovale su uz vrlo slabo manevriranje, bez adekvatne koordinacije kopnenih i zračnih snaga te kombiniranja pješačkih, tenkovskih i topničkih jedinica (zbog čega su one bile mnogo izloženije zasjedama).
Zračne snage nisu zagospodarile zračnim prostorom, a nedostatak navođenih projektila, zbog kojih se moraju služiti “glupim bombama” i izlagati se ukrajinskoj protuzračnoj obrani kako bi naciljali metu, sve im je veći problem. A oni navođeni projektili koje su Rusi dosad iskoristili prečesto bi promašili metu ili ne bi detonirali pri udaru – u 20% do čak 60% slučajeva, prema procjeni Pentagona, prenosi Reuters.
Opskrbni pravci za kopnene snage gotovo su kolabirali pod ukrajinskim napadima, a komunikacija im je potpuno probijena i ukrajinske snage slobodno je prisluškuju na nezaštićenim radiofrekvencijama ili privatnim mobilnim vezama.
Neki analitičari spekuliraju da je invazija tekla tako stihijski i neorganizirano zato što su zapovjednici postrojbi dobili od svojih nadređenih naredbe za napad u posljednji tren. Planovi su u isto vrijeme počivali na potpuno promašenoj ideji da će se ukrajinska vojska raspasti pred ruskim nadiranjem, otprilike kao što se afganistanska raspala pred ofenzivom talibana na Kabul prošlog ljeta.
Ali ni to ne može biti potpuno objašnjenje za tehničko, operativno, organizacijsko i logističko rasulo u kojem se našla i nemoć koju je pokazala.
Istovremena neprofesionalnost, nekompetentnost, nediscipliniranost, demoraliziranost i, u isto vrijeme, barbarska okrutnost velikog dijela ruske vojske postale su očite cijelom svijetu; osim, naravno, samim Rusima, gdje režimska propagandna mašinerija očajnički pokušava kontrolirati narativ i sustavno zataškava i vojne gubitke i ratne zločine, a režim se obračunava sa svima koji prosvjeduju ili se na drugi način bune protiv rata. Štoviše, ne smiju ga ni zvati ratom, već specijalnom vojnom operacijom.
Traktori koji vuku napuštene tenkove i artiljeriju
Ruski građani uglavnom nisu mogli vidjeti snimke svojih vojnika zarobljenih u Ukrajini, često običnih ročnika bačenih naglavce i preko noći u rat za koji ni na koji način nisu bili spremni i u kojem im je očito namijenjena nezahvalna uloga onoga što obično zovemo topovskim mesom.
Rusko ministarstvo obrane čak je priznalo da su u rat poslali ročnike, navodno greškom. Ali jasno je da se rusko vojno zapovjedništvo itekako muči s popunjavanjem svojih redova na fronti, pa šalje koga god može, bilo slabo ili nikako obučene ročnike, vojnu policiju, plaćenike zloglasne paravojne skupine Wagner ili one iz Sirije.
Osim zarobljenih ročnika koji tvrde da nisu znali kamo su poslani, mogli smo vidjeti vojnike koji kradu hranu po ukrajinskim dućanima jer su gladni ili, izgubljeni u stranoj zemlji, pitaju lokalne stanovnike za smjer. Mogli smo vidjeti ukrajinske dronove Bajraktar, koje su kupili od Turske, kako gađaju gusto poredane ruske konvoje kao glinene golubove ili ukrajinske traktore koji vuku tenkove, oklopnjake i artiljeriju koje su Rusi ostavili za sobom čitave i pobjegli.
No možda i najprikladniji simbol ruskog vojnog debakla postali su improvizirani rešetkasti kavezi koje su ruske snage počele zavarivati na kupole svojih tenkova, koji su u internetskoj zajednici vojnih analitičara i pratitelja sukoba postali mem pod nazivom “cope cages” (kavezi za nošenje s problemom).
Ovi kavezi ili štitovi trebali bi, u teoriji, zaštititi tenkove od pogodaka u kupolu odozgo iz borbenih dronova ili ručnih protuoklopnih raketnih lansera poput razglašenog Javelina ili britanskog NLAW-a. U praksi su se, međutim, pokazali prilično beskorisnima, a mnogi od raznesenih ruskih tenkova, kojih su proteklih tjedana prepune društvene mreže, imaju upravo takve “kaveze”.
>> Ukrajinci iz dana u dan pretvaraju drugu vojsku svijeta u staro željezo
Rusko povlačenje bilo je bolje organizirano od ofenzive na Kijev
Michael Kofman, stručnjak za Rusiju iz američkog Centra za mornaričku analizu (CNA) i Centra za novu američku sigurnost (CNAS), u analizi na Twitteru ocjenjuje da je ruska vojska istrošila zamah i postala borbeno neučinkovita na gotovo svim frontama već nakon 3-4 tjedna rata.
Primjećuje i da je, ironično, povlačenje ruskih snaga iz regije Kijeva i Černihiva prošlog tjedna, uz djelovanje zaštitnice (stražnjeg dijela borbene formacije) koja je pokrivala glavninu snaga od ukrajinskih protunapada pri povlačenju, bilo “jedan od bolje organiziranih aspekata ruske kampanje na sjeveru, u odnosu na izvršene ofenzive”.
Ruski izravni napad na Kijev, odnosno opsada ovog grada od gotovo 3 milijuna ljudi, već je nekoliko tjedana od početka rata izgledao vrlo nevjerojatno, a aktualnim povlačenjem u sigurnost savezničke Bjelorusije propast te ofenzive je potvrđena.
Rusija se muči s popunjavanjem redova, dovlači ročnike i plaćenike
“Ruske snage bile su u zastoju u teškim borbama u gradovima na periferiji, nisu mogle opkoliti ili blokirati Kijev, a nedostajale su im i sigurne linije opskrbe. Tjednima su se mučili i trpjeli iscrpljivanje”, dodaje Kofman, koji smatra da nemaju kapaciteta ni okružiti ukrajinske snage na istoku zemlje, ali da će ih pokušati postepeno izgurati iz Donbasa.
Kofman procjenjuje da su ruske invazijske snage, koje su na početku imale oko 120 taktičkih bataljunskih grupa, koje su uz vojnu policiju (Rosgvardiju) i separatiste iz Donbasa činile oko 200 tisuća ljudi, u dosadašnjim borbama već izgubila tenkove, oklopna vozila, artiljeriju i ostalu opremu za oko 30 bataljuna.
Po njegovoj, kako sam priznaje, vrlo gruboj procjeni, ruskim snagama u Ukrajini preostalo je oko 80 taktičkih bataljunskih grupa, a gotovo sva dostupna pojačanja iz aktivnih oružanih snaga već su iscrpili. Trenutno pokušavaju nadomjestiti dramatične gubitke u ljudstvu nuđenjem unosnih ugovora ročnicima i veteranima za odlazak u rat.
Upravo zato što Rusija nije proglasila rat već i dalje inzistira na tome da provodi “specijalnu vojnu operaciju”, ne može zadržati ročnike kojima istječe rok ni provesti opću mobilizaciju. Ukratko, dok ruska vojska teoretski ima dovoljno opreme, iako upitne kvalitete i stanja, ali se muči s nedostatkom ljudstva, ukrajinska vojska ima sasvim dovoljno ljudstva, ali joj kritično nedostaje suvremenog teškog naoružanja.
Potemkinova supersila
I drugi vojni analitičari, poput umirovljenog australskog generala Micka Ryana, slažu se da je ruska ofenziva dosegla točku “kulminacije”, što u vojnom žargonu označava “točku nakon koje nastavak napada više nije moguć i snage se moraju ili vratiti na defenzivne pozicije ili pokušati dobiti operativnu pauzu”. To je zasigurno, uz ukrajinske protunapade, bio glavni razlog ruskog neuspjeha i povlačenja sa sjevernog bojišta.
Umirovljeni američki general, bivši zapovjednik američke 7. armije i vojni analitičar CNN-a Mark Hertling kaže kako je očekivao da će ruske snage biti loše, nakon što je vidio njihove performanse na vježbama i treninzima – ali nije očekivao da će biti ovako loši.
Kako je američki ekonomist Paul Krugman primijetio u kolumni za New York Times još na početku rata, prigodno naslovljenoj “Rusija je Potemkinova velesila”, oduvijek je bio misterij kako točno jedna zemlja sa skoro upola manjim BDP-om od Velike Britanije ili Francuske, s korumpiranim, štoviše, kleptokratskim režimom na vlasti, može imati prvoklasnu, sofisticiranu vojsku.
A onda se ispostavilo da je nema. Logistički kolaps u koji je ruska vojska upala ne bi se trebao događati prvorazrednoj vojsci, kao ni drugi već navedeni problemi.
Vojni obroci kojima je istekao rok 2015. i puške iz sredine prošlog stoljeća
Za očajnu logistiku, održavanje i opremanje ruskih vojnika prije svega je kriva sustavna korupcija u ruskim oružanim snagama, upozorava Polina Beliakova, istraživačica Centra za strateške studije na američkom Sveučilištu Tufts, u komentaru za Politico.eu.
Ta je korupcija izjela lanac vojne opskrbe iznutra, pa su kod ruskih zarobljenika, primjerice, pronađeni vojni obroci kojima je rok istekao 2015. A ni takve, pokvarene, hrane nisu dobili dovoljno. S druge strane, neki ruski vojnici žale se da su dobili neispravne sovjetske puške iz četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Nema sumnje da je Ukrajincima od velike pomoći u borbi protiv ruskih agresora bilo to što slobodno prisluškuju njihovu komunikaciju, a takvi prisluškivani razgovori dodatno su razotkrili kaos u ruskim redovima, ali i naredbe za masakr nad civilima. A skupocjeni kriptirani telefonski sustav Era, koji je uveden u rusku vojsku 2021., na ukrajinskom bojištu uglavnom ne radi jer su ruske snage uništile stupove za 3G i 4G internetsku vezu.
Potkradali vojni budžet i kupovali megajahte na Cipru
On se, naime, zamjerio vojnoj industriji, očito naviknutoj na namještene poslove i provizije, a Šojgu je očito žrtvovao modernizaciju i održavanje oružanih snaga za vlastiti politički probitak, smatra ruski vojni analitičar Centra Wilson Kamil Galeev. Nije ni čudno da je Šojgu, nedugo od početka rata, nestao iz javnosti na nekoliko tjedana, uz spekulacije da je imao srčani udar, prije nego što se nedavno kratko pojavio pred kamerama.
“Kremlj je proveo posljednjih 20 godina pokušavajući modernizirati svoju vojsku. Velik dio tog budžeta je ukraden i potrošen na megajahte na Cipru. Ali kao vojni savjetnik ne možete to prijaviti predsjedniku. Stoga su mu umjesto toga prijavili laži, “, kaže i pak bivši ruski ministar vanjskih poslova i Putinov kritičar, Andrej Kozirev.
Rusija nije vodila pravi veliki rat od 2. svjetskog rata
No osim korupcije, Galeev smatra da je Rusiji presudio još jedan čimbenik – ova vojna sila od Drugog svjetskog rata nije imala pravi konvencionalni rat protiv snaga koje su joj mogle iole parirati, uz izuzetak rata u Gruziji 2008. No taj je rat trajao ni dva tjedna. U Siriji su pobunjenici pružali žestok otpor, ali na kraju nisu imali šanse pred potpunom ruskom zračnom dominacijom.
Drugim riječima, zaključuje ovaj analitičar, Rusija je naprosto zaboravila voditi prave ratove, živeći u isto vrijeme na staroj slavi velike pobjede nad nacistima u Drugom svjetskom ratu, opijena svojim statusom nuklearne sile. A Putinov režim je sustavno stavljao vojsku na drugo mjesto, iza notornog državno-sigurnosnog aparata (proizašlog iz sovjetskog KGB-a, čiji je proizvod i sam Putin), u strahu da se vojska previše ne osili i ne stekne uvjete za eventualni državni udar.
Sve je to možda bilo mudro, iz perspektive Putina i njegove vladajuće klike, u vrijeme mira. Ali u ratu s iznenađujuće čvrstom Ukrajinom pokazalo se kao recept za katastrofu.